Pretražite stranicu

Prenaprezanje šaka – od tog sindroma danas obolijevaju i djeca i odrasli

Autor: prof. dr. sc. Ranko Bilić, specijalist ortoped
9. ožujka 2020.

Zadnjih nekoliko desetljeća značajno se povećala učestalost sindroma prenaprezanja na šakama i rukama, s obzirom na dugotrajan rad na tastaturi, mišu, mobitelu itd. Nekada su od sindroma prenaprezanja obolijevale gotovo isključivo starije osobe od 40 i 50 godina, ali danas se dobna granica značajno smanjila. Relativno često u ambulantu dolaze djevojčice i dječaci sa sindromom prenaprezanja koji pretjerano koriste mobitel i/ili tastaturu, a najčešće su nedovoljno fizički aktivni za svoju dob.

Prof. dr. sc. Ranko Bilić, ortoped u privatnoj poliklinici Bilić Vision obavio je više od 15.000 ortopedskih i traumatoloških operacijskih zahvata baveći se istodobno znanstveno istraživačkim radom koji je rezultirao s dvijestotinjak stručnih i znanstvenih radova. Neki od njih često su citirani u svjetskoj znanstvenoj literaturi, a njihovi rezultati primjenjuju se u svakodnevnoj praksi u cijelome svijetu. Najuža specijalnost su mu bolesti, oštećenja i ozljede ruke i šake i često je posljednja nada ljudima koji su ‘pokušali sve’, ali bez uspjeha.

“Najveće zadovoljstvo mi je pomoći pacijentima, a posebno me veseli učiniti ono što drugima ne polazi za rukom”, kaže nam na počektu razgovora o modernim oštećenjem i ozljedama. “To je moguće”, kaže profesor, “jer sam imao sreću rano se specijalizirati u usko područje, imati brojne učitelje i mentore svjetskoga ranga, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu, više godina provesti u inozemstvu na najboljim klinikama i raditi ono što volim, za što imam smisla i što me ispunjava. Dajem sve od sebe da pomognem cijeloj osobi, a ne samo da liječim problem zbog kojeg je netko došao. Smatram da je pacijent važan dio tima u njegovom liječenju te mu detaljno objašnjavam njegov problem i dajem detaljne upute u smislu specifičnih “domaćih” zadataka, navika i životnog stila, kako bismo zajedno postigli najbolji mogući rezultat liječenja.”


Objasnite funkciju gornjih ekstremiteta, opterećenost, ali i što se događa kada dio ovog sustava ‘ispadne iz igre’ zbog bolova, istegnuća, lomova… koliko nas to ugrožava u obavljanju svakodnevnih aktivnosti?

“Osnovna funkcija gornjih ekstremiteta – ramena, nadlaktice, lakta, podlaktice i ručnog zgloba je postaviti ruku u odgovarajući položaj, tako da šaka može ispuniti svoju dvojaku funkciju osjeta i hvata. Gornji ekstremiteti, osobito ručni zglob i šaka, imaju vrlo složenu anatomiju s velikim brojem kostiju, zglobova, mišića, tetiva i živaca koji omogućuju ljudima široku lepezu obavljanja različitih aktivnosti. Obzirom da je ruka, posebno šake, najsavršeniji organ lokomotornog sustava vrlo je osjetljiv organ i podložan je raznim ozljedama (natučenje, istegnuće, puknuće kosti/tetive/mišića itd.) i oštećenjima koje nastaju uzastopnim i višekratnim mehaničkim opterećenjima – sindromima prenaprezanja, kako ih zajednički nazivamo.”


Danas se mnogi ljudi tuže na brojne simptome koji smanjuju funkcionalnu sposobnost ruku, koje su vjerojatno i najizloženije sindromima prenaprezanja. Kako to objašnjavate?

“Tijekom evolucije šaka i ruka postupno su se razvile, zajedno s razvojem i povećanjem volumena mozga, iz isključivo organa za pokretanje u organ koji danas poznajemo. Taj evolucijski proces počeo je prije oko 2,3 milijuna godina. Ljudske ruke, kao i ostatak tijela, postepeno su postajali sve tanji i slabiji, a prsti i mišići koji ih pokreću sve tanji i duži. To je omogućilo današnjem čovjeku da se bavi sve preciznijim poslovima, a živci i njihovi završetci postajali su sve složeniji i brojniji, tako da je ruka, posebno šaka, osim organa za hvatanje, postala i važan osjetni organ. Tako na šaci postoji u prosjeku stotinjak osjetno bolnih tjelešaca više po jedinici površine nego na većini ostalih dijelova tijela. Obzirom na takvu anatomsku, funkcionalnu i osjetnu kompleksnost šake, ona je posebno izložena pojavi sindroma prenaprezanja. Sindromi prenaprezanja javljaju se i na nogama, ali znatno rjeđe nego na rukama.”


Što zapravo podrazumijeva sindrom prenaprezanja?

“Sindrom prenaprezanja je stanje podkapacitiranosti pojedinih dijelova našeg lokomotornog sustava (sustav za pokretanje) koji zbog upale i mikro oštećenja različitih vrsta tkiva nisu u stanju izvršavati profesionalne, sportske i ostale aktivnosti kojima su izloženi. Postoji čitav niz razloga nastanka sindroma, a dijelimo ih na vanjske i unutarnje. Najčešći unutarnji faktori su anatomske nesavršenosti, nedovoljna mišićno tetivna snaga i fleksibilnost, a najčešći vanjski faktori su loša ergonomija pri radu ili treningu, a u koje spada pretjerani intenzitet, predugo trajanje rada ili treninga i prevelika učestalost, obzirom na mišićno tetivnu snagu i izdržljivost, zatim nedovoljna vještina pri radu i/ili sportskim aktivnostima, kao i ne adekvatni radni uvjeti ili sportska oprema.
Postoje različiti stadiji svakog sindroma prenaprezanja, a stadij određujemo prema simptomima i opsegu oštećenja tkiva koji su zahvaćeni prenaprezanjem. Javlja se često nakon 35. ili 40. godine života, ali i u ranijoj životnoj dobi. Čest razlog je taj što naša mišićna masa, naše tetive i njihova hvatišta na kosti, postepeno slabe tijekom starenja. Poznato je da se mišića masa smanjuje, nakon 30. godine života, tempom od 0.5 do 1,0 posto godišnje, a bez obzira što smo zadržali isti ili sličan stupanj fizičkih aktivnosti. To uglavnom ne primjećujemo i obavljamo svakodnevne profesionalne, sportske i ostale aktivnosti istim žarom kao dok smo bili mlađi. Posebno se to odnosi na poslove slabijeg ili jačeg intenziteta, a koje češće ponavljamo. U slučaju da naši mišići i ostali nabrojeni elementi u kinetičkom lancu nisu dovoljnog kapaciteta za izvršavanje radnje, dolazi do razvoja sindroma preopterećenja. On se može pojaviti naglo ili postepeno, a tegobe u smislu simptoma se najčešće postepeno pojačavaju i postaju sve učestalije.”


Tko je najizloženiji ovom sindromu, koje kategorije stanovnika, koje dobi i koje profesije?

“Zadnjih nekoliko desetljeća značajno se povećala učestalost sindroma prenaprezanja na šakama i rukama, obzirom na dugotrajan rad na tastaturi, mišu, mobitelu itd. Nekada su od sindroma prenaprezanja obolijevale gotovo isključivo osobe starije od 40 ili 50 godina, ali danas se dobna granica značajno smanjila, tako da su se pacijenti gotovo podjednako rasporedili u dobne skupine od 10-60 godina. Relativno mi često u ambulantu dolaze djevojčice i dječaci sa sindromima prenaprezanja koji pretjerano koriste mobitel i/ili tastaturu, a najčešće su nedovoljno fizički aktivni za svoju dob. U tom smislu često sam svjedok rasprava, ponekada žučnih, između djece i roditelja o tome koliko vremena djeca pacijenti provode na mobitelu, tastaturi i mišu. Često povijest bolesti ukazuje na intenziviranje uobičajenog posla u smislu intenziteta i vremena provedenog na tastaturi, kao što je završavanje nekakvog projekta, završavanje doktorata, pripreme za koncert, gustog programa sportskih treninga i natjecanja, radova u vrtu, posebno u proljeće itd.
Od 90-tih godina prošlog stoljeća, sve češće susrećem pacijente, najčešće programere, dizajnere itd., koji rade na tastaturi i mišu 10-12, pa i više sati dnevno. To su uglavnom mlađi ljudi, a zapravo niti se dovoljno kreću, niti vode normalan život. Čovjek nije dizajniran za toliko sjedenje i rad na tastaturi i mišu, ali to se obično zaboravlja, dok se ne javi bolest krvožilnog sustava, sindrom prenaprezanja, što može biti povezano, ili neka druga patologija.”


Ovom sindromu nekada su bili izloženi i neki sportaši. Je li danas slika oboljelih drugačija?

“Kako se poboljšavaju rezultati u svim sportskim disciplinama, tako se i sve više povećava učestalost sindroma prenaprezanja kod sportaša. To je postao ozbiljan problem današnjice i za očekivati je da sindromi prenaprezanja postanu ozbiljan javnozdravstveni problem. Neki javnozdravstveni problemi, kao zarazne bolesti, među kojima su neki potpuno ili će doskora biti iskorijenjeni, a javljaju se novi koji su povezani s promjenom ljudskih profesionalnih, sportskih i aktivnosti koje provodimo u slobodno vrijeme. Najbolji primjer za to je sindrom karpalnog tunela, koji je nekada bio izrazito rijedak kompresijski sindrom žica medianusa u karpalnom tunelu – tunelu kroz koji živac prolazi i iz podlaktice ulazi u šaku. Prije 20 ili 30 godina, pacijente sa sindromom karpalnog tunela operirao sam u prosjeku jednom u 10-15 dana, a danas ih operiram u prosjeku 2-3 tjedno. Mogu reći da, zadnjih nekoliko desetaka godina, sve češće operiram pacijente sa sindromima prenaprezanja, a među koje spadaju i kompresijski sindromi živaca, najčešće sindrom karpalnog tunela i sindrom kubitalnog tunela gdje je ulnarni živac pritisnut u laktu. Sindromi prenaprezanja već sada su ozbiljan problem koji značajno opterećuje zdravstvene, socijalne, mirovinske, kao i ostale fondove. Trend povećanja učestalosti sindroma prenaprezanja vrlo je sličan povećanju učestalosti pojave tumora, a koje, u području šake i ruke, u najvećem broju treba liječiti operacijski.”


Navodno su ugroženi i neki glazbenici. Koji i što je za njih najveći problem?

“Sve veći profesionalni zahtjevi i na glazbenike dovode do povećanja učestalosti sindroma prenaprezanja i u toj grupi. Najveći problem je dugotrajna izloženost učestalom ponavljanju pokreta i težina instrumenta. Moram naglasiti da su vrhunski glazbenici posebno ugrožena skupina pacijenata, obzirom na guste programe i potrebu za svakodnevnim dugotrajnim sviranjem, jer se vrlo kasno odlučuju da potraže pomoć liječnika. Oni nerijetko, ali i mnogi drugi, najprije traže brza rješenja raznih nestručnjaka i time samo pogoršavaju svoje stanje i pogoršavaju stupanj oštećenja tkiva zahvaćenih sindromom preopterećenja. Time zapravo samo produljuju vrijeme potrebnog liječenja i smanjuju šansu za potpuno izlječenje. Važno je znati da su rezultati liječenja tim bolji što se liječenje prije započne i to vrijedi za sve sindrome prenaprezanja.”


Koje su radnje ili pokreti najopasniji?

“Opasne su sve fizičke aktivnosti za koje nismo spremni u smislu snage i izdržljivosti. Pod kontrolom bismo trebali imati i ostale, prije nabrojene, faktore nastanka sindroma prenaprezanja, ako želimo izbjeći njihov nastanak. Često čujem od pacijenata da su bez posebne pripreme forsirali nekakav posao koji inače rijetko rade ili nisu navikli na njega, kao što je pospremanje ili preuređenje stana, ličenje, cijepanje drva, spremanje koncerta, neke sportske aktivnosti itd. Čak i kod onih koji duže vremena rade na tastaturi i mišu, javljaju se sindromi prenaprezanja, a posebno kada forsiraju i zbog raznih razloga povećavaju dužinu i intenzitet rada.”


Koji simptomi upućuju na postojanje sindroma i što bi najprije trebalo poduzeti u smislu dijagnostike i liječenja. Kome se obratiti?

“Simptomi su različiti ovisno o stadiju sindroma. U početku to može biti samo osjećaj umora, ukočenosti, nelagode, zatim slijede bolovi, otok, osjećaj slabosti, osjećaj topline, probadanja itd. Takvi simptomi mogu biti povremeni ili učestali, samo tijekom i/ili nakon aktivnosti itd. Kod kompresijskih sindroma živaca javlja se cijeli niz različitih simptoma kao što su bolovi, trnci, probadanje, sijevanje, žarenje, paljenje, slabiji osjet u području kože koje opskrbljuje živac zahvaćen sindromom, nespretnost i nepreciznost hvata prstima, slabljenje volumena i napetosti malih mišića šake itd. Čim se osjete neki od nabrojenih simptoma, a ne prolaze sami od sebe kroz nekoliko dana, potrebno je javiti se specijalisti ortopedu, najbolje onom tko je uže specijaliziran za takvu patologiju.”


Koja se dijagnostika koristi u postavljanju dijagnoze?

“Za postavljanje dijagnoze najvažnije i temeljno je precizno uzimanje anamneze (povijest bolesti), detaljan klinički pregled i specifični klinički testovi. Kod kompresijskih sindroma živaca važnu ulogu ima elektromiografija (EMG) i elektromioneurografija (EMNG). Kada ne možemo postaviti točnu dijagnozu ili nismo sigurni u nju, ne možemo odrediti stupanj oštećenja tkiva itd., služimo se dijagnostičkim ultrazvukom i magnetskom rezonancom, rjeđe rendgenom, termografijom i kompjutoriziranom tomografijom. Zadnje navedene dijagnostičke metoda koristimo pri sumnji na stres prijelome kostiju ili prijelome uzrokovane prenaprezanjem. Nerijetko susrećem pacijente koji nisu prošli prije nabrojenu temeljnu dijagnostiku, a poslani su ili su samostalno otišli na skupu i u javnom zdravstvu teško dostupnu metodu kao sto je magnetska rezonanca. To je često nepotrebno gubljenje sredstava i vremena, a posebno kada se ne obavi ili ne obavi korektno prije nabrojena temeljna dijagnostika.”


Koji su sve sindromi prenaprezanja prisutni i koji se najčešće javljaju?

“Prema vrsti zahvaćenog tkiva najčešće je prenaprezanje mišića, upale tetiva i njihovih ovojnica, burzitisi, sindromi sraza, različita veća ili manja oštećenja meko tkivnih i koštanih elemenata aparata za pokretanje. Prema lokaciji najčešći sindrom prenaprezanja je škljocavi prst ili prst na otponac, upala tetive dugog odmicača i tetive kratkog odmicača palca šake (deQuarvainova bolest), upala tetive ulnarnog podizača ručnoga zgloba (gimnastičarski ručni zglob), teniski (s vanjske strane lakta) ili golferski lakat (s unutarnje strane lakta), upala tetive bicepsa nadlaktice, sindrom karpalnog tunela, sindrom kubitalnog tunela, upala ligamenta patele (ligament koji spaja iver s goljeničnom kosti), upala Achillove tetive, plantarni fascitis itd.”


Koliko su pacijenti upoznati sa sindromima prenaprezanja i postoji li prevencija njihovog nastanka?
“Većina pacijenata nije informirana o sindromima prenaprezanja, niti razmišlja o njima. Promjena načina života modernih ljudi značajno je doprinijela povećanoj učestalosti sindroma prenaprezanja. U zadnje vrijeme puno se priča o reformi školstva, pa bih volio kada bi, već u osnovnoj, a pogotovo srednjoj školi, u nastavni program ušli barem informativno sindromi prenaprezanja, kako bi mladi ljudi dobili osnovna saznanja o tom sve učestalijem medicinskom fenomenu novoga doba. Za gospodarstvo svake zemlje, pa tako i Hrvatske, već sada je od posebne važnosti poboljšanje razine znanja o sindromima prenaprezanja, njihovoj prevenciji i mogućnostima liječenja.
Prevencija je važna u cjelokupnoj medicini, a posebnu ulogu ima u sprječavanju sindroma prenaprezanja. Sindrome prenaprezanja bismo trebali najprije prevenirati. U prevenciju nastanka sindroma i povratka sindroma spada odmor, istezanje, lokalna primjena hladnih obloga. Možemo djelovati i na prije opisane vanjske i unutarnje faktore nastanka sindroma prenaprezanja poboljšanjem ergonomije, radnih uvjeta, sportske opreme, a u prvom redu smanjivanjem vremena izloženosti razlozima nastanka sindroma. Često je nepotrebno snažno držanje predmeta s kojima radimo ili sportske opreme, npr. teniskog reketa, razlog pojave sindroma.”


Kako se liječe sindromi prenaprezanja i što znači kratica PRICEMM

“Liječenje je u početku u pravilu konzervativno – ne operacijsko, a tek ako ne uspijemo pacijenta izliječiti, odlučujemo se na operacijsko liječenje. Naravno, postoje i iznimke, kada je neophodno odmah pristupiti operacijskom liječenju. Tu najčešće spadaju stres prijelomi i rupture (puknuća) tetiva. Saznanje da su rezultati liječenja bolji, a liječenje u pravilu traje kraće u pacijenata kod kojih se dijagnoza rano postavi i rano započne s liječenjem, treba biti nit vodilja i liječnicima i pacijentima.”

PRICEMM režim liječenja
U neoperacijsko liječenje spada odmor, primjena leda, kompresija, elevacija i fizikalna terapija. Svi navedeni tretmani poznati su po kratici PRICEMM – protection, rest, ice, compression, elevation, medications, and modalities. PRICEMM je usvojeni režim liječenja za sve sindrome prenaprezanja bez obzira na uzrok. Kod stres prijeloma i ruptura tetiva, najčešće je neophodno operacijsko liječenje.
PREVENTIVNA ZAŠTITA (eng.
Protection)
Prvenstveno se odnosi na one koji tijekom svojih aktivnosti prenaprežu svoje ruke i koji bi trebali ograničiti svoje aktivnosti po intenzitetu i vremenski kako se ne bi razvio sindrom prenaprezanja.
ODMOR (eng.
Rest)
Odmor ne označava potpunu obustavu aktivnosti što može dovesti do gubitka sportskog ili radnog kapaciteta, već se odnosi na prilagodbu aktivnosti (sukladno potrebama liječenja) ili djelomični odmor, a što ne utječe na pogoršanje oštećenja tkiva.
LED (eng.
Ice)
Led se koristi za ublažavanje boli i smanjenje otoka.
KOMPRESIJA (eng.
Compression)
Kompresija se koristi kao prevencija oticanja. Pri korištenju kompresije potrebno je obratiti posebnu pažnju ako je uzrok prenaprezanja sindrom pritiskanja živca.
ELEVACIJA (eng.
Elevation)
Elevacija se koristi radi sprječavanja venskog zastoja na mjestu oštećenja, jer se njome postiže venozna drenaža kojom se prevenira i liječi otok. Venski zastoj može dovesti do povećanja upale i boli.
LIJEKOVI (eng.
Medications)
Lijekovi koji se mogu koristiti uključuju nesteroidne protuupalne lijekove (NSAR) koji se uzimaju na usta te kortikosteroide koji se apliciraju lokalno injekcijom, najčešće u mješavini s lokalnim anestetikom. Mnogi pacijenti se boje steroidnih lijekova i zbog neinformiranosti, u početku, odbijaju primjenu tih lijekova. Ako se ti lijekovi primjenjuju u točno određenim dozama i vremenskim razmacima, ne postoji nikakva opasnost po pacijenta. Postoje samo određene prolazne nuspojave kod jednog dijela pacijenata, a to su atrofija potkožnog masnog tkiva i eventualno manji ili veći gubitak kožnog pigmenta na mjestu aplikacije injekcije. Ako je pacijentica majka koja doji, izbjegavamo primjenu tih lijekova tijekom dojenja.
FIZIKALNA TERAPIJA (eng.
Modalities)
Najvažniji oblici fizikalne terapije su istezanje te kasnije jačanje mišića, tetiva i njihovih hvatišta na kost. Ostale metode su terapeutski ultrazvuk, električna stimulaciju, masaža itd.


Kad sve terapije ne pomažu vjerojatno slijedi operativi zahvat. Kad je on neizbježan i kakvi su rezultati?

“Najveći dio pacijenata sa sindromima prenaprezanja uspije se izliječiti bez operacije. Oni koji su ušli u kroničnu fazu bolesti i najčešće oni koji moraju nastaviti aktivnosti koje su dovele do sindroma prenaprezanja, kandidati su za operacijsko liječenje. Što se prije postavi dijagnoza i započne s liječenjem, veća je šansa da se postigne izlječenje bez operacije. Rezultati operacijskog liječenja, kada se ona dobro obavi, su izvrsni. Za krajnji rezultat liječenja i da se sindrom ne vraća, važna je dobra suradnje liječnika i pacijenta. Dobra suradnja podrazumijeva brojne aktivnosti u smislu izvršavanja gore navedenih zadataka, po potrebi promjene životnog stila, određenih promjena na poslu, kao i prije spomenuto istezanje i jačanja zahvaćenih mišića, tetiva i njihovih hvatišta.”

Izvor: Intervju objavljen u Slobodnoj Dalmaciji u srijedu, 19.2.2020.

prof. dr. sc. Ranko Bilić, specijalist ortoped

Autor teksta: prof. dr. sc. Ranko Bilić, specijalist ortoped

je specijalist za područja šake, ručnog zgloba, podlaktice, lakta i nadlaktice. Prof.dr.sc. Bilić već više od 30 godina uspješno liječi sve prijelome šake i ruke, sindrome prenaprezanja, oštećenja, tumore itd. Najviše pacijenata koje je prof. dr. sc. Bilić izliječio su mu došli s posljedicama nakon već prethodno neuspješno obavljenog liječenja u drugim ustanovama. U svojem radnom vijeku je do sada operirao više od 15 000 pacijenata s navedenim problemima u području šake i ruke. Prof. dr.sc. Bilić uveo je brojne nove operacijske zahvate po prvi puta u Kliniku za ortopediju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i KBC-a u Zagrebu i jedan je od rijetkih hrvatskih ortopeda čije radove citiraju poznati ortopedski časopisi svjetskog ranga.

* Ovaj stručni tekst je autorsko djelo liječnika Poliklinike Bilić Vision te je kao takvo autentično. Poliklinika Bilić Vision zadržava sva autorska prava na ovaj tekst i zabranjuje bilo kakvo neovlašteno kopiranje i daljnju distribuciju bez navođenja izvora.
Top